Neću više pisati ovaj blog...Zašto?Ne znam ni sam...Ali u zadnje vrijeme nemam inspiracije niti vremena a niti volje...Prepuštam ovaj blogerski svijet drugima...ja se vraćam u svoj svijet...zbogom svima...

Toliko imam sad nadhnuća za sve više i više postova...Ne komentiram toliko druge blogve jer nemam tolko vremena pa ga koristim samo za pisanje...

Srcu boli,boljet prestat neće
Jer kuda god da prođem
Gdje god da dođem
Što god da vidim
I sve što pogledam
I svaka moja misao
Sve...
Sve...
Ama baš sve...
Zbog nje...
Zbog moje malene...
Ovdje...Ovdje ju ljubim
I zalud ju obzir skriva
Ljubim ju premda je sve ledeno oko mene
Ali dolazi noć da mi zapjeva pjesme
Tvojim me očima motre one najveće zvijezde
I kako ja te ljubm, tako u vjetru borovi
svojim iglastim lišćem ime ti pjevat žele:
Andrea...

Stojim u prolazu zgrade dok kiša polako rominja.U ušima mi idu pjesme koje bi me trebale oraspoložit.No ne ide.Gasim mp3.Šećem s jednog kraja na drugi,razgovaram sa poštarom i nekoliko ljudi koje do tad nisam ni poznavao.Gledam u nebo,sanjarim,razmišljam...Ali i dalje mi niš ne pomaže.I dalje čekam sa pitanjima na koje je teško dati odgovor.Čekam da se svi okupimo pa da krenemo u školu gdje ću dobit većinu tih odgovora.Pokušavam ne misliti na to.Opet mi ne uspijeva.
Gubim se.Ulazim u školu gdje pogledom pokušavam naći...Gdje je?Ulazim u učionicu.Sjedam za stol i vadim knjige ali sve radim bez volje.Vidim svi oko mene pričaju,ja šutim i sanjarim.Zvono.Izlazim i opet pokušavam nać ju.Ništa.Opet počnu pitanja.Što ako nije došla?Što ako me izbjegava?Odlazim na drugi sat.Ponovo sjedim bez neke koristi od mene.I tada...Tada ju ugledam...I svi moji strahovi nestanu.Bez nekog posebnog razloga sam se bojao iako sam znao da će biti dobro.Svi strahovi su nestali i sad mi samo ostaje čekati odgovor.Odgovor...Da ili ne?I na to pitanje dobijem odgovor drugim pitanjem.Nakon svega ne znam da li mi je laknulo ili neš drugo jer i dalje ću na spavanje ić sa pitanjem u glavi DA LI JE ONA SRETNA?

Eto...Pozdrav onima koji me čitaju i onima koji ne...
Ovo je jedna osoba rekla da joj je najdraža pjesma pa ne vidim razlog zašto ju tu ne bih stavio

Kao prvo da razjasnimo zašto je moj nadimak Balkanski parizer...jednostavno spojio sam prve riječi pjesama Edo Maajke i Azre i ispalo je BALKANSKI PARIZER...no dosta o tom...
moj život prije srednje nije vrijedan spomena pa ga neću ni spominjat jer nije baš ugodna uspomena...dolaskom u lucijanku sve se promijenilo...upoznah dosta ljudi i skompam se sa većinom njih, vidim profesori su dobri...valjda neće biti beda...sve dok nije došao latinski... prvu godinu još sam se nekak provukao sa solidnom dvojkom...ali druge godine...zadnji dan škole...čekam da mi zaključi ponovo 2 kadli ona meni: CARE VIDIMO SE NA POPRAVNOM!!!..ja KAJ?!...nisam znao kaj bi...šta reć starcima?...i onda nisam rekao niš...oni uvjereni da ja prošo bez popravaka veseli...učio sam potajno sve do dana popravka...uh..prošo sam bez muke..al kak sad to sve starcima reć...opet nisam rekao niš dok nisu saznali od frendove stare...od tog dana svaki put kad dođe malo lošija ocijena oni se vraćaju na to i ispočetka mi to nabijaju na nos...nisam tad trebao ić na more što bi bilo katastrofa jer ne bi upoznao nju...no očito je to sudbina htjela da se sretnemo......no da ne bi postalo predosadno za čitat...ak budem dobivao ideja bit će više postova..a do tad i btw. za sve neznalice- pjesmu SUZI F(KADA VIDIM BEČ) pjeva Boris Leiner a ne Johnny Štulić...